Jednom davno, u malom selu na obroncima planina, živjela je žena čija su usna bila toliko velika da su ljudi zastajali da je gledaju. Zvali su je “Zora s usnama koje su dodirivale nebo”. Njene usne su bile poput dva crvena balona što se šire u svim pravcima kad se nasmije.
Zora je oduvijek bila zadivljena ljepotom i htjela je imati usne poput ruža koji su krasili vrtove njenog djetinjstva. Ali, kako je odrastala, njena opsesija postala je sve veća. Kada je napunila dvadeset godina, već je prošla kroz deset operacija usana.
Njeni roditelji, zabrinuti za nju, molili su je da prestane, ali Zora je bila nepokolebljiva. “Sanjam o usnama koje će biti najveće na svijetu!”, govorila je.
Prošle su godine, a Zorina opsesija nije jenjavala. Kada je napunila trideset godina, prošla je kroz još trideset operacija, pokušavajući dosegnuti svoj cilj. No, umjesto da pronađe sreću, Zora je postajala sve usamljenija. Ljudi su je gledali s čuđenjem, ali nitko nije vidio ljepotu koju je ona tražila.
Kada je napunila četrdeset godina, Zora je već imala pedeset operacija, a njeni prijatelji su se zabrinuli za njeno zdravlje. Njene usne su bile golemog oblika, gotovo nemoguće za normalan govor i jedenje.
Jednog dana, dok je sjedila sama u svojoj sobi, pogledala se u ogledalo. Umjesto ljepote koju je toliko dugo tražila, vidjela je samo deformitet. Shvatila je da je potrošila cijeli svoj život na traženje nečega što nikada nije bila.
Odlučila je promijeniti svoj život. Otišla je u selo kako bi se ispričala svojim roditeljima i prijateljima zbog svoje opsesije. Prihvatili su je s toplinom, a Zora je prvi put osjetila pravu sreću.
Odlučila je koristiti svoje iskustvo kako bi pomogla drugima. Postala je savjetnica mladim ljudima, upozoravajući ih na opasnosti pretjeranih estetskih operacija.
Zora je napokon pronašla smisao u svom životu, ali je naučila težak lekciju. Prava ljepota dolazi iznutra, iz srca, a ne iz vanjskog izgleda.
