Prepričaću vam svoju priču.
Nakon što sam se udala za svog muža, moja svekrva me je ošamarila prvog jutra i rekla da je ona glavna u kući. Imala sam samo 19 godina i nisam znala kako da reagujem. Nisam ni svom mužu rekla šta se desilo.
Od tog dana, svaki dan je bio pakao. Svekrva je bila surova prema meni i nikako nisam mogla da se nosim sa tim. Prošlo je dve godine patnje, muka i suza, a juče sam dotakla dno.
U šestom mjesecu trudnoće sam i bila sam kod mojih roditelja dva dana. Moji roditelji žive u drugom gradu, 150 km daleko i jednostavno zbog toga uvijek moram jednu noć kod njih noćiti. Nije prvi puta, ali juče kada sam se vratila moj muž me odma na ulaznim vratima ošamario i rekao da idem kod mog ljubavnika zauvijek i da se više ne vraćam.
Bio je to udarac i te kako bolan, ali najviše me pogodila njegova tvrdnja da možda čak ni beba koju nosim nije njegova. Osjećala sam se kao da se cijeli svijet raspada pred mojim očima.
Nakon što je zalupio vrata iza sebe, ostavivši me na hodniku, satima sam sjedila na klupi ispred zgrade. Kada me pozvao da se vratim, osjetila sam se iscrpljeno i slomljeno. Iako bih ga mogla ostaviti tada i tu, trudnoća mi je stavila lance i moram se boriti dalje.
Znam da me voli, ali prisustvo njegove majke u našem odnosu mijenja sve. Njena prisutnost baca sjenu na nas i narušava ono što smo izgradili. Ipak, moram ostati jaka i boriti se za svoje dijete. Neka svekrva govori šta god hoće, ja ću ostati uz svog partnera i vjerovati u našu ljubav.
