Kroz povijest su se mnoge žene istaknule kao značajne ličnosti, postižući uspjeh unatoč teškim preprekama. Mnogi su je tada ponižavali, a neki čak i fizički zlostavljali. Fawzijina mladost može se usporediti s bajkom, s obzirom na sve što je prošla.
Princeza Fawzia Fuad, rođena 1921. kao prvorođeno dijete egipatskog kralja Fuada I. i njegove druge supruge, Nazli Sabri, bila je izuzetno privlačna žena s mješavinom egipatskog i albanskog nasljeđa. Odrasla je u luksuznoj palači Ras el-Tin u Aleksandriji, okružena ljubavlju i radosti.
Nakon školovanja u Švicarskoj, princeza je govorila tri jezika te je bila obrazovana i sofisticirana žena. 1942. godine, umjetnik Cecil Beighton prikazao ju je kao zadivljujuću ‘azijsku Veneru’, s besprijekornim licem u obliku srca i očaravajućim blijedoplavim očima, što ju je uspoređivalo s kultnim ljepoticama poput Hedy Lamarr i Vivien Leigh.
Unatoč privlačnosti i životu bogatstva kao supruzi iranskog šaha, princeza Fawzia suočila se s izazovima i gubicima. Financijska stabilnost obitelji urušila se nakon njezine udaje, što je rezultiralo gubitkom dvije krune. Iako je život princeze Fawzije izgledao kao bajka iz Holivuda, iza zavjesa je skrivala tuge i misterije koje je čak i Botticelli mogao reinkarnirati kako bi ih oslikao.
Beaton je vjerovao da bi princeza Fawzia bila izabrana inspiracija za novu Veneru s afričkim nasljeđem, jer je bila jedinstvena ljepotica s tamnom kosom i plavim očima. Njezina priča služi kao podsjetnik da čak i najblistavije živote mogu pratiti izazovi i tuge, te da ljepota i bogatstvo nisu jamstvo sreće.
Ukratko, princeza Fawzia Fuad bila je izuzetna žena s nevjerojatnom privlačnošću i nadahnućem za umjetnike poput Cecila Beatona, čija je sudbina pokazala da čak i pod krinkom luksuza i ljepote mogu postojati tajne i boli koje izmiču našoj svijesti.
Fawzia je bila prekrasna sunitska princeza koja je postala carica udajom za šiitskog muslimanskog princa Mohammad Rezu Pahlavija, nasljednika iranskog prijestolja. Njihov brak je organiziran radi političkih interesa, spajajući dvije različite kraljevske loze i naglašavajući vjersku raznolikost unutar njihove zajednice.
Iako je prvotni otpor dolazio od strane kralja Farouka, Fawzijinog brata, brak je ipak bio odobren zbog potencijalnih prednosti učvršćivanja regionalnog položaja Egipta kroz ovaj savez. Par se sastao samo jednom prije vjenčanja, a ceremonija je bila raskošna i izvanredna s banketom od 20 slijedova.
Nakon što je Mohammad Reza preuzeo prijestolje, Fawzia je postala cijenjena carica. Međutim, brak je bio predodređen za propast i par se razveo nakon nekoliko godina braka. Fawzia je uskoro napustila Iran i vratila se u Egipat, gdje je provela ostatak svog života. Unatoč burnom braku, ostala je zapamćena kao prekrasna i utjelovljenje ljepote, kako ju je nazvao Beaton.
Brak princeze Fawzije i iranskog princa Mohammada Reze Pahlavija završio je razvodom zbog niza kulturoloških i relacijskih sukoba. Fawzia je bila nezadovoljna životom i razlikama između egipatskog dvora i Irana. Njezin odnos s tazbinom bio je problematičan, a suprug je bio u izvanbračnim vezama.
Nakon rođenja kćeri, Fawzia se distancirala od kraljevskih dužnosti i odlučila tražiti psihijatrijsku pomoć zbog depresije. Nakon što su primili uznemirujuće vijesti o njezinom stanju, njezin brat ju je nagovorio da se vrati u Egipat, što je rezultiralo razvodom 1948. godine. Razlog razvoda bio je njezino zdravstveno stanje i briga za dobrobit u perzijskoj klimi.
Fawzia se potom udala za Ismaila Husseina Shirina, s kojim je imala sina i kći. Njezina druga bračna zajednica trajala je do Shirinine smrti 1994. unatoč političkim promjenama u Egiptu. Fawzia je ostala odana Kairu do svoje smrti 2013. godine u Aleksandriji. Tijekom svog života suočila se s brojnim izazovima, ali je trijumfirala nad njima i ostala voljena i poštovana do kraja života.
