Kad sam bila mala, otac je radio u firmi u kojoj su uvijek kasnile plate, mama isto.
Otac je jednom preko 6 mjeseci radio bez plate.
Naravno, to je uvijek bio izvor svađa i problema. Kad dobije platu sve je davao za kuću, ali to nije bilo dovoljno, mada je on znao reći da previše trošimo.
To sam mu uvijek zamjerala. I njemu i mami zapravo, jer su ostali u firmama u kojima su primali bijedne plate i to neredovno, pod izgovorom da su to prije rata bile dobrostojeće firme i da “nemaju kud drugo” jer je sve propalo.
Oca odavno već nema s nama, a meni su nažalost rijetke lijepe uspomene… čak i bajrami, sad kad radim i imam novca, ne odišu praznički, jer sam ih u djetinjstvu pamtila po neimaštini i zakašnjelim platama zbog kojih nismo ni te praznike dočekivali normalno.
Neka se srame direktori firmi koje su privatizovali poslije rata, a radnike učinili bijedom. Neka znaju da djeca tih radnika i dalje pamte da nisu imala novca za praznike, mature i ekskurzije.
I ne opraštamo!
