Kad sam prvi put držala svog sina u naručju, umjesto radosti, osjećala sam samo prazninu. Bio je to trenutak koji sam godinama čekala – trenutak kada ću postati majka. Ali umjesto ljubavi koju sam očekivala da ću osjetiti, preplavila me gorčina i mržnja.
Cijela trudnoća bila je borba. Borba s mučninom, bolovima u leđima, nesanicom. Borba s osjećajima krivnje, straha i nesigurnosti. Nikada nisam osjećala tu ‘magičnu vezu’ s mojim nerođenim djetetom koju su drugi opisivali. Umjesto toga, osjećala sam se zarobljeno u tijelu koje više nije pripadalo meni.
Kada su me doveli u porodilište, bila sam iscrpljena i prestrašena. Bila sam sama, bez podrške partnera koji je otišao prije nego što sam shvatila da sam trudna. Dok su mi trbuhom prolazili kontrakcije, osjećala sam se kao da tonem sve dublje i dublje u tamu.
I onda se rodio. Mali, nemoćni stvor koji je postao središte mog svijeta. Ali umjesto radosti koju sam očekivala, osjećala sam se još više izgubljeno. Gledajući ga kako plače, osjećala sam se kao da me njegovi krikovi probadaju poput noža. Osjećala sam se kao da me njegove oči prodiru, osuđujući me za sve moje nedostatke.
Dok su sestre porodilišta pokušavale umiriti bebu, ja sam se osjećala sve udaljenija. Nisam željela biti majka. Nisam željela biti odgovorna za tu malu, nemoćnu osobu koja je sada ovisila o meni.
Dolazak kući bio je pakao. Svaka noć pretvarala se u bitku između mene i mog djeteta. Plakao je neprestano, odbijao jesti, a ja sam se osjećala kao da sam zarobljena u vlastitom domu. Osjećala sam se kao da se gušim u toj novoj ulozi majke.
Pokušavala sam pronaći podršku u knjigama, internetu, ali ništa nije pomoglo. Svaki dan postajalo je sve teže i teže. Osjećala sam se kao da sam se zaglavila u životu koji nisam željela, s djetetom koje sam mrzila.
Nadam se da će jednog dana ova mržnja nestati. Nadam se da ću jednog dana moći gledati svog sina i osjećati ljubav, a ne gorčinu. Ali za sada, osjećam se kao da tonem sve dublje i dublje, zarobljena u vlastitom tijelu i umu, ne znajući kako dalje.
