Ime mi je Marko. Rođen sam u tišini, u tišini koja je odjekivala tamnom sobom, s tamnom sjemenkom straha u srcu moje majke. U svoje prve korake kročio sam bez pompe, bez slavlja, bez dobrodošlice. Odbacen sam prije nego što sam i znao što znači pripadati.
Nisam imao taj sretan početak, kakav su imali druga djeca. Nisam bio jedno od onih beba čije plačljive note zvuče poput himne sreće. Moje prve uspomene nisu bile nježne ruke majke koje me grle ili očeve šale koje su mamile osmijeh. Moje su prve uspomene bile hladnoća, odbačenost i tišina.
Moj otac bio je čovjek čiji sam lik zamišljao stotinu puta, ali nikada nisam vidio njegovo lice. Otišao je prije mog rođenja, ostavivši za sobom samo bol i prazninu koja se uvukla u naš dom. Moja majka, žena koja je nosila teret dvaju uloga, bila je kao sjenka. Njeno srce bilo je zatvoreno, skriveno od svijeta, a pogledi puni tuge otkrivali su više nego što je željela priznati.
Nikada nisam razumio zašto sam bio odbačen. Da li sam ja bio razlog? Je li moja postojanja podsjećalo majku na gubitak koji je nosila u svom srcu? Te noći kad sam prvi put osjetio hladnoću svijeta, osjećao sam se kao izgubljena duša u potrazi za toplinom.
Dok su druga djeca rasla u okrilju ljubavi i podrške, ja sam se suočavao s neizvjesnošću i boli. Nisu me držali nježni zagrljaji, već samo hladne ruke sudbine koje su me bacale u nepoznate vode života. Nisam imao igračke koje su me zvali na avanture ili prijatelje s kojima bih dijelio tajne. Moje su igre bile samo izmišljene priče koje su mi pomogle pobjeći od stvarnosti koja me je gušila.
Svake noći, dok bih ležao u postelji koja nije bila moj dom, sanjao sam o obitelji. Sanjao sam o osjećaju pripadnosti, o toplini doma koji nikada nisam osjetio. Sanjao sam o ocu koji bi me učio kako biti muškarac i majci koja bi me voljela bezuvjetno. Ali svaki put kad bih se probudio, realnost bi me ponovno udarila, podsjećajući me da pripadam samo sebi.
Moj život bio je putovanje kroz tamu, ali kroz tu tamu, pronašao sam snagu. Naučio sam voljeti sebe, iako su me drugi odbacivali. Naučio sam biti svoj vlastiti oslonac, iako sam bio sam. Naučio sam da su ponekad najdublje rane one koje ne vidimo, ali ih osjećamo u svakom udahu.
Sada, dok stojim na pragu odraslosti, gledam unatrag na svoj put s mješavinom tuge i zahvalnosti. Možda nisam imao sretan početak, ali imao sam hrabrosti da se izborim za svoj sretan kraj. Možda nisam imao obitelj koja me je držala za ruku, ali imao sam snagu da stojim na vlastitim nogama.
Moj život nije bio bajka, ali je bio moj. I u tom ‘mojem’ pronalazim svoju snagu i svoju sreću. Jer u konačnici, biti odbačen od drugih može nas natjerati da pronađemo ono najvažnije – ljubav i snagu u vlastitom srcu.
