**Izgubljeni Snovi**
U malom gradiću pokraj mora, gdje su se kuće njiškale na vjetru poput usamljenih brodova, živjela je djevojčica zvana Lila. Njeni snovi bili su kao krila, uvijek spremni da je odvedu u svjetove gdje su oblake mogla dodirnuti prstima.
Jednog jutra, Lila se probudila s osjećajem kao da su joj snovi pobjegli. Pokušala ih je dozvati, ali samo tišina je odjekivala u sobi. Panika ju je obuzela. Kako će bez snova? Kako će otkriti što je zapravo željela biti kad odraste?
Odlučila je potražiti pomoć. Upitala je bakicu, koja ju je tješila svojim pričama o zvijezdama i tajnama. “Draga moja,” rekla je bakica, “snovi ne nestaju, samo se skrivaju. Trebaš ih potražiti tamo gdje se najmanje nadaš.”
Lila je odlučila krenuti na putovanje. Prošla je kroz šumu šušteći sa svakim korakom, osluškujući šapat vjetra i pjev ptica. Stigla je do malog jezera skrivenog među drvećem. Tu je ugledala starca kako sjedi na obali, bacač sjena i priča svoje priče stablima.
“Imaš li problema, djevojčice?” upitao je starac kad je primijetio Lilu.
“Da, izgubila sam svoje snove,” odgovorila je Lila, “i ne znam kako ih vratiti.”
Starac ju je pogledao svojim mudrim očima. “Snovi su poput ptica. Ponekad moraju poletjeti daleko kako bi se vratili s novim pričama za ispričati.”
Lila je shvatila. Snovi nisu izgubljeni, samo su otišli na putovanje. Odlučila je čekati. Svake večeri, sjedila je pokraj jezera, gledajući zvijezde kako se pojavljuju na nebu poput svjetlucavih tragova.
Jedne noći, dok je sjedila mirno, snovi su se vratili. Nije ih primijetila odmah, ali kad je zatvorila oči, osjetila je njihov dodir na svojim obrazima. Bili su tu, s novim pričama i bojama koje su tek trebale biti ispričane.
Lila se vratila kući s osmijehom na licu. Njeni snovi nisu izgubljeni; samo su se malo izgubili u svijetu prije nego što su se vratili jači nego ikad.
—
Svjetovi snova i stvarnosti često se isprepleću na neočekivane načine. Što misliš o ovoj priči?
