U zagrljaju proljeća, pod vedrim nebom obasjanim toplim sunčevim zrakama, Marija i Ana Ramadanovski šetale su pored mirnog jezera, ruku pod ruku. Njihovi koraci bili su lagani, gotovo kao da su plesale po stazi prekrivenoj cvjetovima divljih ljiljana. No, iako su oko njih cvjetale priroda i proljeće, u njihovim srcima tinjala je tuga.
Marija, starija sestra, prvi je put razmišljala o svom ocu uoči njegovog rođendana. “Da je tata živ, bilo bi mu puno srce,” rekla je tiho, glasom obavijenim sjetom. Ana, mlađa sestra, osjetila je kako joj grlo steže od emotivne težine tih riječi. Njihov otac, čovjek pun ljubavi i radosti, napustio je ovaj svijet prerano, ostavljajući iza sebe prazninu koju ni vrijeme nije moglo ispuniti.
Dok su šetale, prisjećale su se dragocjenih trenutaka provedenih s ocem. Sjećanja su imale miris proljeća, osjećaj topline njegova zagrljaja, i zvuk njegovog veselog smijeha. Marija je povremeno zastajala kako bi dodirnula latice cvijeća, kao da traži utjehu u nježnosti prirode. Ana je samo šutjela, jer riječi nisu bile dovoljne da izrazi bol koja ju je obuzela.
Kako su se približavale obali jezera, primijetile su granu na kojoj su ptice pjevale melodiju nade. Marija je tada progovorila: “Tata je uvijek volio dolaziti ovamo. Govorio je da je ovo mjesto gdje se duše sjedinjuju s prirodom.” Ana je znala da su te riječi istinite. Njihov otac uvijek je nalazio mir u prirodi, a sada su i one osjećale tu blizinu.
Dok su sjedile na obali jezera, Ana je primijetila suzu kako se kotrlja niz Marijino lice. “Ne plači, sestro,” rekla je tiho, pružajući joj ruku podrške. Marija je brisala suze, ali nije mogla sakriti bol koja je pulsirala u njenom srcu.
Tada su se prisjetile obećanja koje su si dale nakon očeve smrti. Obećale su jedna drugoj da će uvijek biti tu jedna za drugu, da će dijeliti radosti i tuge, i da će čuvati uspomenu na svog oca. Taj trenutak spoznaje bio je poput svjetionika u tami, osvjetljavajući put kroz tugu i bol.
Kako bi počastile sjećanje na svog oca, Marija i Ana odlučile su napraviti buket od divljih cvjetova koji su rasli duž obale jezera. Svaka latice cvijeta predstavljala je jedan trenutak ljubavi i sjećanja na njihovog oca. Dok su pravile buket, osjećale su kako se njihova tuga polako pretvara u zahvalnost za sve što su imale s njim.
Kada su završile, stavile su buket na obalu jezera, kao simbol ljubavi koju su dijelile s ocem. “Sretan rođendan, tata,” tiho su izgovorile, osjećajući kako njegova prisutnost obavija njihova srca poput nevidljivog zagrljaja.
Dok su se vraćale kući, Ana i Marija osjećale su se ispunjene mirom. Iako je njihova tuga ostala prisutna, znale su da će uvijek imati jedna drugu da je podijele. Njihova ljubav prema ocu bila je vječna, a sjećanja na njega živjet će zauvijek u njihovim srcima.
